– druga nagrada na prvom konkursu za kratku priču mladih autora Unsko-sanskog kantona –
Zov Vjetra
Vjetar
Vjetar je napredovao ostavljajući iza sebe namreškanu površinu planinskog potoka. Osluškujući glasanje šumskog svijeta u suton, klizio je kroz olistale krošnje nehotice tjerajući uskovitlano lišće utabanim puteljkom. Na izlazu iz šume oglasio se zviždukom koji je odjeknuo pustom čistinom i prostrujivši poljanom savio vlati trave pred snažnim naletom dok je kovitlac lišća, postepeno se obavijajući oko njegovog prozirnog tijela, obrazovao konture.
Usporio je prilazeći kamenim dverima i zastao dosegnuvši šupljo deblo pred njihovim ulazom. Ne oklijevajući, podigao je list na kojem je srebrenim paučinastim nitima bila izvezena njegova identifikacija i pružajući ga koščatim granama, podigao ruku u znak pozdrava.
„Dobrodošli u Ventus, grad Vjetrova.” nerazgovijetno je promrmljao glas u otvoru kore dajući mu dopuštenje da nastavi.
Pridošlica je klimnuo i vršcima prstiju dotaknuvši široki obod svoga šešira, pošao naprijed promičući pokraj nepomične gradske straže. Kročio je na popločanu stazu uzvraćajući osmijeh dvjema damama ogrnutim cvjetnim kukuljicama. Zastao je otpuhnuvši zalutali list dječacima koji su se nadmetali u proljetnoj utrci lišća i nastavio prema glavnom gradskom trgu do ”Moovog dućana izgubljenih predmeta”, gdje ga je očekivao stari Mo, naslonjen na dovratak i osluškujući graju sa trga.
„Nepodnošljiva buka, nimalo ugodna.” mrzovoljno će Mo, krajičkom oka okrznuvši mušteriju i štapom upućujući na trg.
Ovaj klimnu, nijemo odobravajući, dok se uspinjao oronulim stepeništem.
„Nekad je bilo drugačije.” nastavio je, čeznutljivim pogledom bludeći gradom u stjenovitom zagrljaju planinskih vijenaca.
„Moj Aru, još pamtim sjaj minulih vremena.” završio je, svrćući pogled uz uzdah.
„Dođi!” reče obrativši se Aruu i dajući mu znak da ga prati, uđe u dućan.
„Našao sam što si tražio.” obznani skidajući nevelik zamotuljak sa prašnjave police i položivši ga na tezgu, obrati se šegrtu:
„Pođi po isporuku zvjezdanog praha. Hvatači su se vratili.”
Ovaj klimnu odlažući lojanice i požuri, nestajući kroz stražnji izlaz.
Mo počeka, otprativši ga pogledom i pošto bat njegovih koraka zamre, tiho poče, skrenuvši ispitivački pogled na Arua:
„Kolaju glasine, znaš?”
Aru ga zbunjeno pogleda, mršteći obrve.
„Kakve su tvoje veze sa Cvjetnim kraljevstvom?” još tiše će Mo.
Aru se nasmiješi, shvatajući, ali ništa ne odgovori.
„Dakle, istina je!” Mo će, ne popuštajući.
„Dragi Aru, to je nedopustivo. Osudit će te na izgnanstvo. Kao tvoj prijatelj i veliki prijatelj i dužnik tvoga oca govorim ti da ne…”
Aru podiže ruku prekidajući ga i kratko odvrati:
„Cijenim vašu brigu i naklonost.”
Mo zausti da negoduje, ali Aru odmahnu glavom i podižući zamotuljak sa tezge, spusti tri neobrađena bisera, zahvali se i pođe prema vratima.
„Čuvaj se, Aru”, dobaci Mo gledajući za njim, „Vjetar i Cvijet su isuviše različiti da bi bili bliski.”
Aru nakratko zasta u okviru vrata, nešto prigušeno promrmlja i nestade u noćnoj tami.
Izbjegavajući ljubopitljive poglede i nejasno odgovarajući na nedorečene dosjetke prolaznika, skrenuo je na usku pošljunčanu stazicu. Nestao je u, kamenom ozidanoj, kupolastoj nastambi, iz čijeg se središta uzdizalo stablo, isprepletenim granama tvoreći ojačan naslonjač, napola zakriven krošnjom. Odloživši šešir i zeljasti ogrtač na iskrivljeni čavao u zidu i ne ispuštajući zamotuljak, hitro se uspeo i namjestio u naslonjaču. Vršcima drhtavih prstiju uklonivš papir, otkrio je raznobojne staklene praporce. Zastao je, pažljivo ih podižući naspram ozvjezdanog neba. Dahnuo je i osluškujući njihovo treperenje, dugo ostao zanijet i nepomičan.
Maslačak
Utihnula je podižući žutu glavicu ovjenačnu rosnim kapima, ćuteći osuđujuće poglede.
„Kia!”
Osvrnula se, prenoseći pogled na osjedjelu priliku, zaogrnutu mahovinastim plaštem.
„Gospođice Maslačak!” ponovi on, ne skidajući neumoljiv izraz sa lica i upita:
„Kćeri, da li je istina?”
Kia poćuta i obori oči sliježući ramenima. Starac svrnu pogled, a starica pokraj njega zatrese glavom u nijemom odbijanju i pođe prema njoj, ali je duboko korijenje zadrža na mjestu i ona bolno zajeca. Nevjerica i osuda prostrujiše okupljenom masom, na šta starac podiže ruku izdajući naređenje da se raziđu i nakratko zadržavši neodređen pogled na kćeri, oni nestadoše iza paučinastih zastora. Kia se obazre oko sebe prateći nestajanje ostalih maslačaka i sklanjajući lice pred njihovim nijemim prijekorima. Pošto je ostala sama na utihnulom proplanku, ona zadrža pogled na majčinom zastoru, zatomljujući jecaje, a potom nestade u svojim paučinastim odajama.
„Kia, zašto plačeš?” tiho joj se obrati nevidljivi glasić.
Kia odgovori dubokim uzdahom, prinoseći ruku povijenoj vlati trave iza koje se pomoli bubamara.
„Tužna si?” ponovi ona uspinjući se Kiinom stabljikom.
„Nešto se desilo?” upita smjestivši se na njezinom dlanu.
„Saznali su.” izusti Kia nakon stanke.
Bubamara poćuta.
„Ne brini, shvatit će,” reče, „naposlijetku će prihvatiti.” nastavi pokušavajući je osokoliti.
„Ne!” odlučno će Kia.
„Svjesno sam pogazila Riječ:
Vjetrovi slobodom darovani daleki bili nama što sa blatom jedno činimo”
„Nikad mi neće oprostiti!” završila je zajecavši, ali je prekide nadimanje zastora praćeno šuštavim oglašavanjem.
„To je on!” uzviknu podižući glavu i izvijajući usne u smiješak.
Bubamara zausti da joj odgovori, ali samo uzvarati smiješak i skliznu, nestajući u travi.
„Aru, došao si!” Kia će tiho, obraćajući se Vjetru i udišući okrepljujuću svježinu planinskog zraka.
„Do mene su doprijeli tvoji jecaji.” reče bestjelesni glas prostrujivši orošenom travom.
„Saznali su, zar ne?”
Kia potvrdno klimnu.
„Žao mi je.” nastavio je, zaustavljajući se u kovitlacu lišća pred njom.
„Ne, Aru, ja se ne kajem!” brzo će ona, odmahujući glavom
„Ne kajem se.” ponovi, blagonaklono ga gledajući.
Na trenutak oboje poćutaše, pa Kia otpoče upravljajući pogled na jato ptica:
„Sanjala sam kako kročim stazicom od mjesečine i praćena melodijom staklenih praporaca započinjem ples, uzdižući se u neslućene visine, da bih se potom budila i dalje korijenjem sputana…” zastala je odlutavši.
„Ah , Aru, moj san o slobodi!”
„Ne gubi vjeru, Kia!” Aru će prilazeći joj i obavijajući ruke oko nje u nevidljiv zagrljaj.
„Aru, oslobodi me ovog korijenja…”
„Ne, Kia, znaš da bi to bilo pogubno!” prekide je Aru, nepokolebljivo odbijajući.
„Spremna sam se žrtvovati za jedan ples.” jednako sigurno odvrati ona.
„Rekao si mi da ne gubim vjeru, a sada je polažem u tebe.” završi, ne skidajući molećiv pogled sa krošnje.
Zavlada tajac, nakon čega Aru kratko odgovori, nevoljko pristajući. Kia se nasmiješi, a pažnju joj privuče pauk koji je napredujući, vještim kretnjama brzo pleo mrežu.
„To je Arana.” objasni Bubamara i nastavi:
„Pretpostavila sam da bi željela haljinu za bal. Arana će se pobrinuti za to. Nemoj me zaboraviti, Kia!” zamoli, slijećući na njezin dlan.
„Kako bih mogla?” odvrati ona, ne krijući suze, kad Arana učini posljednje precizne pokrete, a vlati trave otresoše rosne kapi na srebrenkaste nabore haljine.
Bubamara i svi pridošli najsitniji stanovnici poljane, sa oduševljenjem zaklicaše, a Arana, s neskrivenim ponosom, odmjeri svoju kreaciju. Zanijemjevši pred neslućenom preobrazbom na sebi, Kia im uputi pogled zahvalno se smiješeći, a potom potraži Arua. Stajao je pred njom, proziran i nečujan.
„Da li si spremna?” upitao je šapatom, što ona potvrdi bezglasnim pokretom.
Koraknuo je unazad, na trenutak još oklijevajući, a potom se u snažanom naletu otisnuo naprijed. Kia podiže glavu i sklapajući oči, opusti ruke, ćuteći napredovanje vjetra koji je podiže, obavijajući je ledenim dahom. Nesigurno podigavši vjeđe i trenutak se obazirući oko sebe, ona povika:
„Aru, gledaj me!” njezin zvonki smijeh odjeknu uspavanom dolinom.
„Slobodna sam!” dodade ona, a potom zašuta osluškujući tonove staklenih praporaca utkanih u vjetar, i nestrpljivo podižući skutove haljine, otpoče svoj ples.
Neumorno je klizila, mjesečinom posrebrenim, Aruovim krilima, praćena zapanjenim pogledima šumskog svijeta sve dok joj glas nije utihnuo, nestajući negdje u noći.
Okupljeni mještani, isprva zanijemjeli od čuđenja pred neviđenim prizorom, raziđoše se svojim domovima, prenoseći kazivanja o Maslačku koji se na krilima Vjetra oslobodio svoga sputavajućeg korijenja.