Treća nagrada: priča „Proljeće nam stiže“ autorice Azre Hukić, šifra Bubamara2007
PROLJEĆE NAM STIŽE!
Čuješ li taj zvuk? Čuj! Pa zar nije prekrasan? A žnaš li šta to znači? Proljeće nam stiže! Juhuuuu! Za svoj dolazak tražio je posebnu ceremoniju. Za otvaranje ove ceremonije zadužio je slavuja, koji je odvojio svoje vrijeme i za njegov dolazak napisao sljedeće stihove:
Grad je u šarama cijeli,
Cvijeće se opet veseli,
Kao najskuplji parfem miriše,
Leptira ima sve više.
Nakon proljetne kiše
Vjetar po krošnjama
Zelenom bojom piše.
Na plavetnom nebu pojavi se duga
I laste se vraćaju s juga.
Cvjetne haljine obukli su balkoni,
Izgledaju veselo kao šareni baloni.
Ujutro me cvrkut ptica budi
Kao najljepša budilica dobar dan mi nudi.
Bezbojno i sivo više nije,
Šarenim bojama proljeće se smije.
Budi se život, budi se grad
Proljeće je tu i caruje sad.
Stabla čekaju svoj red u ceremoniji, stoje jedno do drugog, svi u bijelom, procvjetali. Pod njihovom krošnjom sakrila se jedna visibaba, toliko je sretna što ponovno vidi stare prijatelje. Društvo joj pravi ljubičica i jedna jagorčevina. Mnogo su se poželjele, bile su razdvojene čak godinu dana. „ Počinjemo“- reče stablo koje je vidjelo užurban let slavuja. I napokon, proljeće je stiglo! Na zrakama Sunca ponovno je ušlo u naš krajolik. Probeharalno drveće ponosno mu širi svoje ruke, a blagi naklon čine mu visibaba, jaglac i ljubičica. „Jeste li me poželjeli?“- upita proljeće. „Kakvo je to pitanje, pa naravnoo!“- odgovoriše svi uglas. „ E moje proljeće, da si malo zaksnio ovi ljudi ne bi znali šta da rade, po cijele dane sjede u kući“- reče slavuj i doda: „ Unazad par dana posmatram ih konstantno. Ona hladna zima mora da im nije prijala“. „ Sve će se to promijeniti“- reče proljeće – „ već od sutra svi će oni u nove pobjede, svi u svoja dvorišta“. „Nego, sjećaš li se svog prošlog dolaska?“- upita drvo. „ Kako da ne, dobro pamtim svaki svoj dolazak, a bogme i odlazak“- reče proljeće pomalo tužnim glasom. „Čini mi se da su se ljudi promijenili. Prošli put, kada sam dolazio, ljudi su se već primili posla, i radovali se svakom mom koraku, tada sam im bio bliže. A pogledaj sada, nidje nikoga. Niko ni da proviri kroz prozor, pa da mi mahne, da me pozdravi.“- tužnim glasom reče proljeće. „Čini mi se da mi se svakog puta sve manje raduju, ne znam u čemu griješim“- uzdiše proljeće. „ Ranije sam dizao bolesne iz postelje, tako su mi govorili, a danas im više ništa ne pomaže, kao da su u zatvoru, u nekom svom svijetu. Prije bih ih zatekao na livadama, u baštama, na njivama.
Pripremali bi zemlju za sjetvu, kad se toga sjetim, oživim lik starice sijede kose pokupljene u siromašnu punđu. Činilo mi se da je sama, muž i sin su joj pogubljeni u ratu. Svoj život provodila je u samoći, i jedino čemu se radovala bio sam ja. Tada bi vrijeme provodila u bašti i skrenula bi loše misli, misleći o ovogodišnjem usjevu. Sada ni starice nema, umrla je i otišla ne neko bolje mjesto. Nema onog milog pogleda, onog mirisa domaćeg somuna na njenim cvjetnim dimijama niti mehke ručice koja bi me po čelu pogladila. Ove godine moram pronaći novog prijatelja, poput starice. Ali koga? Niko ni da mi poželi ugodan boravak? Pa gdje su svi? Zar će se oranice same pripremiti, sjemena sama usijati, zar ću ja sam ostati“- govorilo je proljeće. „ Potpuno si u pravu“- reče slavuj. „Često sam boravio sa tim ljudima, uz smijeh i šalu, nikad mi nije bilo dosadno. Uvijek bi čuo neku novu priču, novu anegdotu. A zasada ništa novo ne znam, niko ni sa kim ne priča. „Pustite se tih priča, sad i mene vraćate u prošlost, u bolje dane. Eh, kada se samo sjetim… Ti ljudi toliko su mi posvećivali pažnje, svaki put kad bi me vidjeli, radovali bi se, izmamila bi im osmijeh na lice“- reče visibaba. „ Imate pravo“- uključi se trava. „Vjerovali vi meni ili ne, kad god bih vidjela starog čovjeka koji u svojim staračkim rukama nosi još stariju ručnu kosu, radovala bih se iako bi to značio kraj mog života, ali početak novog života mojih prijatelja. Uvijek sam to posmatrala na takav način.
Ali, zadnjih godina stvari su drugačije. Ručnu kosu nisam vidjela odavno, zvuk klepanja kose povukao se u tihe odaje nad koje se nadvila paučina pa gospodari njima. Pogledaj na šta ličim, odavno sam prorasla, a i moji prijatelji jedva čekaju da zablistaju u punom sjaju. „Dragi moji prijatelji, pomno sam slušao vašu priču, jedno imam da vam kažem. U potpunosti se slažem sa vama, ali mi tu ništa ne možemo promijeniti. Ostaje nam samo da se nadamo u bolje sutra“- reče Sunce i prigrli svoje prijatelje. Ostadoše zagrljeni, ujedinjeni da prkose vremenu čije lice ne krasi blistavi osmijeh, čije lice živi za fotografisanje, a ne za uživanje u ljepoti prirode.