Druga nagrada – „Erythema mutliforme“ autorice Sare Huskić iz Rijeke

Erythema multiforme

Danas je tužan dan za one koji vole vrućine jer je unutra nesnosno hladno. Hladnoća ne dolazi iz kristalno sivih pahuljastih oblaka ni od žičanog, kositrenog vjetra. Širi se zrakom, gricka, povlači i lagano zapahuje mirisom smrznutog graška, mrkve i pilića.

Tako je i Vesna pomalo tužna. Došla je biciklom na posao i zavezala ga lancem ispred trgovine. Da je imala auto, iza leđa bi daljinskim ključem stisnula gumb i zaculo bi se ono klik-klik, ali nije imala auto pa je to samo zamišljala. Za bicikl nije bilo nikakvog daljinskog.

Iza Konzuma je bila svlačionica i ona je u miru skidala svoju šuškavu jaknu, majicu na pruge i široke hlače na trapez i oblačila se u crvenu kecelju. Znala se obući dosta brzo jer se uvježbala na faksu kad se morala presvlačiti prije odlaska u operacijsku salu.

Na razgovoru za posao su je odmah prihvatili zbog njenog iskustva u računanju dvoznamenkastih brojeva, koncentraciji i rada u timu. Stavili su je da radi na mesarskom odjelu, jer je navela vještine rada sa skalpelom. Znala je i pravilno redati hranu na police, pazila je na higijenu pečenih pilića i prevenirala infekcije kampilobakterom, pa je inspekciju trgovina uvijek prolazila glatko. Zato joj je i šef dopustio da slobodno ponese kući sav Monte koji bude pred istek roka.

Ponekad je spuštala glavu kad bi vidjela svoje kolege da kupuju parizer, ali nije ih uvijek mogla izbjeći. Pričali bi joj kako je gužva na poslu i kako je sretna što se makla iz struke:

“Sreća što nisi ostala u medicini, draga Vesna.”

“Jes, jes. To i ja sebi kažem.” rekla je i bez razmišljanja povlačila salamorezač po salami.

“Danas nam je baš bilo neko dijete, znači katastrofa. Vako po nogama, rukama, po licu, sve nekve crne kraste, plikovi, razgulile joj se usne sve. Da bog sačuva, nisi to još nigdje vidjela!”

“Eritema multiforme! Je li možda to?”

“De Vesna, bogati, i ote gaude izreži trista grama.”

Vesna je sve suhomesnate i suhosiraste proizvode zamotala u masni papir i pozdravila kolegicu. U grlu joj se pojavila nejasna kugla sva od poraza.

***

Nakon što je jutros pojeo šest pečenih bjelanjaka za doručak i popio sok od kuhanih suhih šljiva, navukao je svoj skupi sako od devedeset, devedeset i devet preko izlizane plave Diadora trenirke i uputio se na posao. Zahvaljujući novopečenoj direktorskoj tituli, morao se odlučiti za formalnije odijelo. Na izlasku je ženi i sinu zadao sve zadatke koje moraju uraditi i bacio se na svog Toyotu Yarisa i nestao.

Selvedinu su uvijek govorili da voli vlast. Iako je u narodu ta osobina krasila Srbe, on se izmigoljio iz nacionalističkih kućica pa je kao prosječno do ispodprosječno inteligentan nastavnik tjelesnog s divljom diplomom uspio dobiti visoki položaj školskog direktora.

Čim je dobio poziciju, u pravilniku je žutim flomasterom ispodvlačio sve zahvate koji su mu bili dopušteni kao direktoru i jedva se čekao okomiti na svoje radne kolege koji su ga uvijek gledali s visoka jer je jedini u kolektivu i dalje imao klizni mobitel i pozdravljao se sa “merhaba”.

Vesnu je upoznao na traumatologiji kad mu je, još kao studentica, šivala navijačke rane. Obećao joj je kad se ožene da će moći živjeti kod njega i biti najuspješnija liječnica u regionu. Ali to je moglo funkcionirati samo da je i on bio malo najuspješniji liječnik od nje, što ni u kojoj vremenskoj crti nije bilo ostvarivo.

Dok se Vesna vraćala kući u mislima ju je progonila kolegica od danas. Iako se srozala sa bijele na crvenu uniformu, i dalje je morala vjerovati da će se nekad vratiti svojoj struci.

Kod kuće ju je dočeko devetogodišnji Elvedinov dvojnik – mali Debris, kljunaste face, plavih očiju i već proćelave glave. Tata ga je tjerao da igra basket i ni u kom slučaju nogomet, ali ako laže sin, ne lažu okserice.

Debris je skakutao po kući u svojoj Diadora trenirci i šutao loptice od papira oko stola.

“Debrise sine, nemoj da tata vidi da igraš nogomet, galamiće.”

“Al mama kad ja ne volim basket, brete.”

“Pa de uzmi koju knjigu pa čitaj.”

“Uh, to neću pogotovo. Reko je tata da se klonim beskoristnog znanja a to su knjige, što je i istina.”

Vesnu je oblijevao znoj kajanja i tuge sa svih strana – kad neko pokuca.

“Haj sine Debrise otvori vrata, mamu vene bole.”

“A mama brete, konda nemereš sama.”

Otišla je do vrata i ispred njih je stajala komšinica Hato koja je na rukama držala sina Halmeda i plakala.

“Aj, Vesna boktidao pomagaj! Uguši mi se dijete.”

Vesni je nadbubrežna podivljala i ona je u sekundi imala Halmeda uhvaćenog ispod rebara. Stisnula ga je silovito a njemu je iz usta je frcio makaron koji je pogodio Elvedinovu uokvirenu diplomu s tečaja za odvožnju ilegalnih migranata nazad odakle su i došli i gdje pripadaju. Diplomi nije ništa bilo a okvir se malo kvrcnuo.

“Uh dobro je! Živ moj Halmed!”

“Ma nema na č-“

“A tiš sad bjen biti! Mrš kući! Jebem ti! Prisni makarona jesti!”

“Nemoj tako, Hato. De Debrise sine, donesi Halmedu one čokolade što sam ja tebi kupila danas.”

“Al mama to je moja čokolada, brete.”

“Kakve čokolade, njemu treba samo motke dati! Al nek si ti njemu išćerala otaj makaron, reko bi moj Halid da sam ja kriva što je djete podleglo. Sad mu ovo ne moram ni spominjati, al nemoj ni ti Vesna, sine.”

“Ma neću, ne sikiraj se.”

“Al tebi fala sine, mogu ja i ostati noćiti kod tebe ako hoćeš.”

“Neka, ne treba, fala.”

“Ah! Ta viđaj Debrisa, viđaj Debrisa! Na koga si tako lip, brećo isti moj Halmed.”

“Pa rod smo mi.”

“Aha, i to velki i to s obe strane. Meni mati govorila nemoj sine za rođaka, al štaš brete kad ljubav ne bira, on crnkast nako ko moj babo i eto ja se zaljubla. Bila budala. Eto, živa bila Vesna i viđamo se.”

Zatvorila je vrata i Vesna je ostala sama sa svoja tri “fala” i malim osjećajem zadovoljstva.

Miris sintetičke dukserice na patent je Selvedinu nagovještavao kraj radnog vremena. Kad je bio trener i nastavnik tjelesnog nikad nije ovako rano mogao izaći s posla. Ali sad je direktorski zgrabio ključeve od auta sa stola i požurio prema svom plavom Yarisu. Na putu do kuće je trubio osmašicama u pamučnim tajicama i slušao radio Velkaton.

Prisjećao se svojih školskih dana i kako su njegovi reagirali kad im je rekao da je po drugi put pao razred.“E pa viđaj me sad”, razmišljao je. Utiskivao je dlanove u šupljine na volanu koje je otprije stvorio njegov bijes i nagon za dokazivanjem mu je i nogu pritisnuo na gas.

Svratio je u Trio, obrt u kojem je bila objedinjena ćevabdžinica, benzinska i salon namještaja. Tamo je radio Sead čije su tri kćerke išle u Selvedinovu školu, pa kad je ugledao Selvedina na benzinskoj, morao je ostaviti sve što ima i posvetiti se njemu ako ikad misli da mu kćeri završe osnovnu.

“Oh, selam meraba direktore.”

“Merhaba.” odgovorio je Selvedin prkosno. Zavidno je zagledao u novija godišta parkiranih Toyota. “Hah, vijaj ovi naši što rade vani pa se kurče svakim autima, haj nek tamo u Austriji probaju.”

“Kakvi, direktore, oni su tamo roblje, nedaju him mrdanti. I onda dođu vamo kod mene, vele Sudo, imal kakvog popusta na ladičar ako nalijem trijes litara i uzmem dvije desetke ćevapa? Reko marš, haj kod Švabe traži popust paš vidti šta će ti reći.”

“Jes, a nemaju nigdje ni marke. De Sudo za dvacet maraka mi nalij.”

Marke su u ovom slučaju bile mjerne jedinice za volumen, jer zadnji put kad mu je Sudo naplatio gorivo je bilo kad je njegova Emra dobila keca iz skok-šuta i zbog toga nije imala pet iz tjelesnog što bi joj diglo prosjek na 3.6 pa bi prošla četvorkom i dobila dio majkine penzije od koje bi Sudo mogao napraviti još jednu narudžbu potpornih nožica za kuhinju koje su sve više ljudi naručivali iz firme.

“Ma more za tebe, direktore, i za tricet.”

Selvedina su na vratima dočekali mirisi sogan-dolme, Debrisovih puma od treninga i spreja za čistiti prozore. To je bila jedina kombinacija koja ga je mogla uistinu opustiti i zbog koje je znao da je na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Bilo je neobično tiho pa se nije iznenadio kad je ugledao Vesnu i Debrisa kako spavaju na kauču u boravku. Vesna još u pregači je u rukama držala Atlas kožnih bolesti. Elvedin joj ga je uzeo iz ruku i zgrozio se.

“Šta ona meni donosi ovde đe se jede, da bog sačuva. Brete, šta sam i ja oženijo.” bacio je knjigu u smeće i protresao je: “Halo Vesna, ustaj! Vesna!”

“Ha, ha? Šta? Eto me.”

“Šta buncaš, jebem ti, haj ustaj tudi ja ležim.”

Zbunjeno je ustala i razgledala oko sebe. “Reci Debrisu nek ide šta radti, nema od ležanja ništa. Ja sam radio cjeli dan, đes ti bila.”

“Selvedine, brete, pa i ja sam isto radila jutros jutarnju.”

“Štas ti redala tamo police neke. Ja sam, čoječe, direktor. O meni ovisi cjela škola. Šta ima veze štas ti radila.”

“Bi li jeo sogan-dolmu danas?”

“Jesmol rekli da će se danas sarma jesti?” Rekao je s osmjehom kojeg ona nije primijetila jer je od blještavog Super Lota na TV-u bio sav osvijetljen.

“Pa jes, al nije bilo kupusa.”

“Što nijel ni kod tebe u trgovini bilo kupusa?”

“Nije bogami.”

“Pa nemal nikoja druga trgovina neg ta tvoja?”

“Pa nisam stigla otići.”

“Nikako? Ni kasise vraćala kući?”

“Nisam, ja bogam žurila da Debris ne bude sam, on nije imo puno šk-”

“Nemoj se ti na djete izvlačiti. Znade on šta će, kako će. Trebala si ti kupus uzeti kasam ja reko. Eto, vidiš ti đe ti radiš, nema ni kupusa za uzeti. Bolje bi ti bilo da radiš nešto pametno a ne oto. Ne znam šta će ti poso ikako kad imaš u kući šta raditi, vijaj sve prljavo, zagušljivo.”

Zavalio se u uleknuti dvosjed. Jedna ruka mu je bila zataknuta iza glave, a drugom je već bio na četrnaestom programu.

“De haj, Selvedine, ješćemo sogan dolmu, šta ja mogu sad. Možemo kasnije onda gledati Strasti orijenta, danas je zadnja epizoda.”

“Eh, jedino ako nije u isto vrijeme ko i utakmica. Danas igra Sloboda-Konjic zadnja utakmica.”

Vesna se pravila da joj je stalo do njegovih interesa i dok je gulila krastavac za salatu i bacala guljotine po svojoj knjizi s fakulteta, proklinjala je Selvedinove zavodnički zbijene zube i to što je baš onaj dan došla na vježbe iz traumatologije kad je dobro znala da je još imala pravo na dva izostanka.