Prva nagrada – “Stranac” autora Emila Silića iz Cazina, šifra “Stranac”
Stranac
Završili su podizanje bloka od 88 tona pa su otišli u unutrašnjost piramide da se odmore. Ja ih nisam pratio jer, iako nisu bili agresivni niti posebno snažni, osjećao sam da nismo isti. Zato što nismo bili. Gledao bih kako uzimaju komade sirovog kvarcnog pješčara i oblikuju ga u velikim kalupima. Često bi se taj izvor materijala nalazio više stotina kilometara od mjesta gdje bi gradili samu građevinu. I nerijetko bi ti blokovi bili teško preko stotinu tona, a oni su ih nonšalantno prenosili kilometrima i kilometrima kroz pustinju. Tu bi koristili posebnu smjesu gline koja bi spajala sve te ogromne blokove. Na kraju, objekat je izgrađen – piramida ili tumulus. Hram ponekad.
Kako tačno su prenosili i podizali te blokove, a zatim gradili sve te ogromne strukture, ne bi mi povjerovao da ti kažem. Samo ću reći da nisu koristili ruke. Nisu se posebno razlikovali jedni od drugih. Spolovi su postojali. Različite boje kose i očiju također. Ali…njihova kosa…njihove oči…uglavnom, bili su drugačiji.
Ja sam tu među njima samo zato jer mi to dopuštaju, jer mi vjeruju.
Kako sam ih našao? Nisam. Našli su mene.
Ko su to oni? Sve mi se čini da su to drevni narodi.
Oduvijek sam se osjećao kao da je život poslije ovog pogrešno prikazivan. U svim tradicijama i religijama spominje se svijet van ovog, ali ga svi prikazivaju na svoj način, subjektivno i u skladu sa svojim vjerovanjima. Ja sam prestao da vjerujem jer po prirodi sumnjam čovjeku i svemu što on reklamira. Da, mislim da postoji sila iznad čovjeka. Ali puno njih. I svi oni imaju svoje predake i nasljednike.
Oni su Bogovi, Polubogovi i Sinovi bogova. Naše je vrijeme zadnjih 12 hiljada godina, nakon kraja zadnjeg ledenog doba. Mi nismo prvi. Mi smo zadnji na ovoj planeti. Kako znam sve ovo? Otvorio sam oči i vidio sam, a oni su me nagradili. I sad sam ovdje, na drugoj planeti, sa onima koji su prije dvadeset hiljada godina napustili Zemlju.
Zašto su otišli, nisam ih pitao. A na sva pitanja dobio sam odgovor.
– Zašto niste uništili sve piramide i tumuluse na Zemlji kad ste krenuli ovdje? Mnogo ih je ostalo.
– Da biste ih vi mogli koristiti.
– Znali ste da ćemo doći?
– Naš Demigod je znao. On vidi hiljadu godina unaprijed.
Sa jednim od njih sam se naročito zbližio – i u momentima mi se činilo da je on verzija mene, ali u obliku tih bića. Zvao se E. On me je i doveo u ovaj čudan, ali i lijep svijet, i to je samo razlog više da vjerujem da je on zapravo ja. Kao mlad čovjek sam čitao o paralelnim svemirima, iako ne vjerujem da je ovaj svijet samo to. On nije paralelan sa nekim drugim svijetom, zaseban je, ali je povezan sa Zemljom. Ovdje sam čuo mnogo istine i niti jednu laž dosad. A ovdje sam sedmicama. Testirali su me kada sam stigao – ne znanjem ili fizički, već duhovno. Položio sam ispit.
– Uzmi ovaj kamenčić.
– Dobro…lagan je.
– 100 grama. Uzmi sad ovaj.
– I dalje je okej.
– 10 kilograma. A ovaj?
Pokazao je na ogroman blok stijene iza sebe.
– Šta? To da podignem? Moje ruke nisu dovoljno jake.
– 88 tona. Ne koristi ruke. Koristi vodu.
– Vodu?
– Iza mene su tri rupe pune vodom, ali svaka je voda različita.
– Po čemu?
– Otkrij sam.
Napunio sam dlan i kušao sve tri od voda koje je pokazao. Okusa nije imala nijedna, ali je ipak jedna, ona treća koju sam kušao, bila posebno osvježavajuća za piti. Nisam znao šta da uradim sa njom, iako sam znao da se izdvaja od ostale dvije. Podigao sam onaj kamen od 10 kilograma ponovno, jer nisam imao ideju šta treba da radim dalje, kao da mi mozak nije radio, i bacio sam ga u rupu sa tom posebnom vodom. Nakon par sekundi sam ga izvadio i primijetio sam nešto jako neobično – on postao je toliko lagan da sam ga podigao jednom rukom a niti jedan mišić se nije napeo. Kao da su težina i gravitacija prestale da postoje.
U tom trenutku mi je sinula ideja: u dlanovima ću nositi tu treću vodu, dio po dio, i sa njom ću polivati blok sve dok ne postane dovoljno lagan za podignuti. Zvuči apsolutno kao ludost – čovjeku. I uspio sam. Prenosio sam vodu, bacao ju na blok, ali kad je te vode ponestalo i kada sam pokušao da ga konačno podignem, činilo se nemogućim, iako sam primijetio tokom zadnjih par polivanja da blok zaista postaje lakši.
– Ne mogu podići ovaj blok.
– Sigurno?
Tad je naredio jednom djetetu iz razočarane, ali i dobroćudne publike da podigne blok. Dijete je podiglo i spustilo blok na moje čuđenje. Publici je bilo svejedno. Zapitao sam se gdje sam to došao.
– Odustaješ li, mladi čovječe?
– Ne! Ako može dijete, mogu i ja.
Izgovorio sam te riječi, iako sam nisam vjerovao u njih. I to mi je bila najveća greška. Ispostavilo se da su životna pravila ista bilo gdje u svemiru. Jedna greška u nizu ispravnih postupaka može da pokvari, upropasti. Ona nekog pogađa više, nekog manje, ali zauvijek će biti dio onog ko ti jesi. Voda je učinila svoje, i blok je postao dosta lakši nego prije, ali ja nisam vjerovao u sebe. Nisam, zato što je vjerovanje u sebe predmet osude i kuđenja na mojoj rodnoj planeti. Falio mi je razlog, motivacija da podignem taj savršeno ispoliran blok. On kao da mi je pročitao misli:
– Ako podigneš ovaj blok, dovest ćemo ti jednu osobu sa Zemlje, koju god ti želiš.
– Koju god želim? Mora li biti živa?
– Živa. Od živih, izbor je tvoj. Ali…ako odabereš nekog zbog strasti a ne zbog ljubavi, želja ti se neće ispuniti.
– Zašto?
– Strast je iznimno loša osobina.
– U redu. Biram svog oca.
– Ne može. Nije među živima.
– Onda majka.
– Ne može. Nije među živima.
– Sestra?
– Nije među živima.
– Kako?!
– Nakon tvoje smrti, tuga ih je ubila.
– Ali ja nisam umro.
– Nisi, ali…oni to nisu znali.
– Onda niko.
– Odabireš nikog?
– Nikog drugog nisam volio.
U tom je trenutku demigod Šeheraj primijetio suzu na mom licu. Naredio je ostalima da nas ostave same. Ja nisam znao gdje sam, ko sam ni šta sam. Sve mi je bilo mutno. Stojao sam nepomično, zatvorenih očiju. Osjetio sam prisustvo nekog i čuo Šeherajeve riječi publici, ali nije mi bilo stalo dovoljno da otvorim oči. Da, stojim pred jednim od Polubogova, ali nije mi bilo bitno. Osjećao sam strah i znao sam da se ponašam bezobrazno, ali taj osjećaj izgubljenosti kada znaš da si zauvijek izgubio nešto, a toga nisi bio ni svjestan, previše teško mi je pao. I pored njega, tog osjećaja izgubljenosti, osjećao sam i ogromnu krivicu. Bilo mi je teško razumjeti da zbog moje odluke troje ljudi je izgubilo život. Ipak, nisam se osjećao kao da se trebam vratiti na Zemlju. Ali sam počeo tragati načine da komuniciram sa ljudima koji žive na njoj.
Za to sam morao upoznati jednu civilizaciju na drugom kraju ove planete. Nazivali su se Istorijatima. Oni smatraju da je potrebno biti u stalnoj komunikaciji sa svim civilizacijama u svemiru. E je poznavao nekoliko njih i uspio je dogovoriti sastanak sa jednim.
– Hvala ti što mi pomažeš, E.
– Nema na čemu.
– Da…
– Jesi li razmislio koga želiš vidjeti?
– Jesam…
– Pretpostavljam, nekog u koga si zaljubljen.
– Tako nekako.
– Nemoj tražiti previše, ne zaboravi da budeš skroman. Istorijati moraju imati utisak skromnosti da bi pomogli nekom. Nema na ovoj planeti nezasitnih.
– Ne, ne mislim da tražim previše, iako želim ti reći da imati nju ovdje zvuči previše dobro da bude istinito.
– Zašto?
– Jednostavno mi je sumnjivo, vjerovatno se neće dogoditi.
– Da li su ljudi uvijek tako sumnjičavi i oprezni ili si to samo ti?
– Mah, svi. Baš svi. Jedino umjetnici imaju nadu, koja se ipak nekad ugasi ali pojavi se opet kad tad. Tako da, da…svi kad tad sumnjaju u ljubav, većina sumnja uvijek.
– I ti sumnjaš.
– Ma ne sumnjam, ne u ljubav. U volju Istorijata da pomognu sumnjam.
– Ali zašto?
– Zašto bi oni pomagali strancima ne očekujući ništa zauzvrat?
– Ovdje, na Planeti, “stranac” nije neko sa druge planete, već onaj ko sumnja.
– Na Zemlji takve zovemo “sumnjičavi”.
– To je trebalo biti smiješno?
– Ha ha, onda.
– Onaj ko sumnja u šta?
– Onaj ko sumnja u sebe, u one koji ga okružuju, u dobrotu, u ljubav.
– Onda sam ja stranac. Zovi me Stranac od noćas.
– Želiš tako biti poznat iako krećeš život ispočetka, Stranče?
– Možda jesam na drugoj planeti, ali uvijek nosim u sebi ono sa čim sam upoznat, što nije mi strano pa bila to sumnja ili nešto drugo.
– Okej, neka bude kako kažeš. Stigli smo.
Razgovarao sam sa jednim od Istorijata, zvao se Amor. Odlučio je pomoći mi, izgleda zato da ne budem više stranac, da ne sumnjam u dobrotu i ljubav, iako nisam si mogao pomoći, i sumnjao sam sve dok nisam ugledao onu koju volim, svoju milu. Onda, e onda sam počeo da vjerujem. Ostao je nadimak Stranac odmilja, iako nisam više sumnjao. Zamisli kako gledaš neko čudo, nešto jako rijetko kako odvija se ispred tebe, baš ispred tebe, a osim ako si ovdje gdje sam ja sad, na Planeti, znam da ćeš nastaviti da sumnjaš u njega, gledajući mu ravno u centar mase i potvrđujući svojim čulima da postoji, ali opet, sumnjat ćeš.
Drago mi je što nisam više stranac.