Treća nagrada na konkursu za kratku priču mladih autora USK – „Da je sve drugačije“ autorice Sare Huskić iz Rijeke, šifra “Foxtrot”
Da je sve drugačije
Ovim izrazom lica je stao i promatra svoj život iz iskrivljenog kuta. Ostarila mu je koža oko noktiju, objesile mu se podlaktice i glas mu je sve prljaviji. Kosa se rascvjetala, ali i dalje stoji na glavi i zanjiše se svaki put kad trese glavom i odbija prihvatiti svoje godine. On se više ne dotjeruje nego iz kreveta izađe na svaki dan prašnjaviju cestu i zamišlja čega tu sve nije bilo prije pet godina, pa se igra s godinama pa čega nije bilo prije sedam, pa oduzme svojih sedam, pa čega nije bilo prije dvadeset trideset četrdeset sto pedeset, pa se počne znojiti koliko je on to već puta izmjerio.
S ulice se prebaci na tijelo pa mjeri sve što otkazuje – vid, sluh, plakanje, gušterača, pa zar stvarno ta gušterača? Gusterača koju nikad nije ni vidio ni osjetio a sad mu zbog nje otpadaju komadi mišića, suše usta, rane zjape i vječito mu u hrani fali soli.
Ima izraz čovjeka koji ujutro otvara prozore svoje prazne kuće. U dječiju sobu nekad nije ni kročio od zamki od igračaka i sladoleda preokrenutih naopačke. U kuhinji je uvijek bilo prevruće od peći gdje je gorio karton od mlijeka, letvice, papirići, palio je godine u žaru, šepurio se, slagao kilograme, nosio tajice s jastučićima, zamisli kako je bio pun života i kilograma.
Sad mu opada kosa iznad uha, jetra se pretvara u pjenušavu kašu.
Sad ima pljosnat izraz lica zalijepljen na strop. Kad je ovom rukom kroz koju mu sad sijeva potpisivao papire za razvod, ruka mu je bila snažna i zbunjena ali potrebna i nije znao zašto.
Bilo je mjeseci kad kiša nije prestajala padati, bilo je godina kad su se od snijega pravili iglui. Ja se sjećam kad ove zgrade nisu postojale kad je kroz ovaj put tekla šuma, sjećam se kad ovo nije bilo naseljeno, znalo je napadati i po tri četiri metra snijega ovo je ništa kako je znalo biti, minusa i nestanaka struje i nismo išli u školu zbog svog tog nezaustavljivog snijega. Bilo je godina kad je svega bilo manje – komaraca, godina, moljaca, godina.
Svaki dan obuče tri iste majice, ponosno od njih pravi slojeve – prva je na cvjetove, druga je hladna, treća je plava na mrak.
Cijela mu je slezena stala u pedeset godina. Cijeli su mu zglobovi natekli kad je gurao kolica kroz supermarket i slušao priče kako mu žena nije vjerna i da se zbog toga htjela rastati, pa ponavlja i ponavlja i ponavlja: zamisli ne jedan muškarac nego njih više ne jedan dobar nego više loših ne jedan nego dva ne jedan nego svi ne ja nego svi drugi, najprije mi je mama oduzela desete, pa rat dvadesete pa ona život ne ja nego svi ostali, ne jedan nego njih više pa ponavlja i ponavlja i jetra mu ključa, raspadaju mu se zubi jedan po jedan, ne ja nego oni ne jedan nego njih više, da je barem jedan lakše bih to podnio ali nije jedan nego svaki put još jedan više.
Tad su mu se oduzele i misli pa je zapeo, ne zna se naručiti kod doktora pa uspije dogurati do slušalice ali svaki put na telefon se raspukne: gospođo zamislite što mi je uradila, gospođo izliječite mi jetru preko telefona jer zamislite ja više nisam ja nego netko drugi.
Ali on se zabezekne i stalno govori i ne zna više ništa osim jedne stvari i osjeti da se iz tog vrtloga neće nikad izvući. Gubi vokabular van tih misli, zaboravlja na ljude, on sad ima svoje mantre samo razmišlja i ponavlja neprestano neprestano.
Stao je i sve prosuo ispred sebe i poželio da opet može biti onako razvratan, pa vidjela bi ona, da se može opet verati na stabla, pljucati, pljuvati podnijeti prijavu policiji zagorčati joj život oduzeti joj sve još jednom pa ponavlja.
Da su meni sad moje godine da mi ih je upola nazad, išao bih u planine, radio bih gimnastiku, balet, tenis i košarku, nju ne bih sreo. Jačao bih jetru i slezenu i pluća i limfu i sve ono što se inače zapostavlja. Da je meni biti tako mlad bio bih ponovno mlad i napokon više ne bih morao biti star i zalijepljen na plafon mogao bih razmišljati ponekad, ne bih nju sretao ne bih kašljao ne bih ponavljao.
Morao bih izvaditi krv i urin i započeti terapiju. Morao bih ustati iz kreveta i vratiti se na posao.