Prva nagrada na konkursu za kratku priču mladih autora USK – “Lágrimas negras: Tri svijeta Maríel Castillo” autora Almedina Ćatića iz Sanskog Mosta, šifra “Havana”
Lágrimas negras: Tri svijeta Maríel Castillo
Za sve one čiji brod plovi daleko od kuće,
čija je budućnost neizvjesna, a bol neizmjerna…
Cigara
Madrid, 14.1.2023. godine
…y lloro sin que tu sepas que el llanto mio tiene lágrimas negras (Cuba Feliz, Váldes y Cigala)
Dok je pušila posljednju cigaretu iz kutije, Maríel je razmišljala o svakom svom dosadašnjem životu; onom prvom na Kubi, drugom na Balkanu i trećem, sadašnjem. U svakom je izgubila dio sebe i iz pepela sagradila novi. Ni sama nije znala kako je to učinila. Otpornost, valjda. Znala je da u promjeni nema ničeg lošeg, ali kada izgubiš sve ono što ti je bilo važno, svejedno ti je goriš li ili ne.
“Señora, está bien?”, upitala ju je djevojka sa plavim hidžabom, uposlenica u ovom polupraznom restoranu. Maríel nikada nije razumjela koncept hidžaba, naročito ne u Madridu, ovoj ogromnoj evropskoj metropoli, ali je ona bila zadnja osoba na svijetu koja je mogla bilo kome govoriti šta da nosi na svojoj glavi.
Vjerovatno je iz Maroka, stranac u ovoj zemlji baš kao ja, razmišljala je Maríel ni ne sluteći da je Sofí rođenaŠpanjolka koja je svojevoljno prihvatila islam prije samo par godina. Sofí ju je posmatrala i srcem osudila njen dekolte. Pomislila je da ju Bog posmatra ni ne sluteći da je Maríel davno izgubila vjeru u Njega.
“Sí, sí, estoy bien, muchas gracias’’, slagala je. Dobro je skrivala umor, tugu i čežnju za domovinom. Srce bi joj zatitralo kad bi pomislila na Kubu.
Nakon toliko kilometara na nogama, bezbroj noći bez sna, preplivanih rijeka, htjela je utonuti u san i zaboraviti na prošlost, sadašnjost i budućnost. A ta tri koncepta su neotuđivo bila vezana i Maríel je toga bila svjesna.
Kuda i kako dalje joj je bilo nepoznato, bitno joj je samo bilo da joj se Martina pridruži što prije. Svaki sekund je trajao kao godina, a dan kao stoljeće.
Halva
Bihać, 21.4.2022. godine
…ya no quiero sufrir (Váldes y Cigala)
Nešto više od mjesec dana nakon leta za Rusiju, pa za Srbiju, Maríel je šetala ulicama Bihaća na visokim štiklama, u kratkoj suknji i s crvenim ružem. Već je pokušala preći granicu i ući u tu čarobnu, gotovo nedokučivu Evropsku Uniju, ali sve što je dobila su batine, a dokumenta i novčanik izgubila. Zamišljena, našla se ispred džamije za koju je od radnika u technoshopu čula da je nekoć bila crkva. Religijska harmonija, sarkastično je rekla samoj sebi. Siva džamija je izgledala mistično, a iz nje se u tom trenutku čula najljepša melodija koju je ikad čula. Nije znala šta je to ali je bilo poput slavujeve pjesme. Magično. Misteriozno. Uživala je u sunčanom danu, posmatrala prolaznike i dugo razmišljala o Martini i svome životu na Kubi. Sjedila je na klupi, listala fotografije s Martinom i počela plakati. Samo tako. Odjednom. Prolaznici su je samo posmatrali, a ona još uvijek nije mogla vjerovati da je ostavila svoju petnaestogodišnju kćerku na Kubi sa abuelom. Ni sama nije znala kad će ju ponovo vidjeti, zagrliti, promirisati. Jer budućnost, budućnost je tako nepredvidiva, varljiva, enigmatična. Prošlost se uvijala u krugove, a sadašnjost je, baš kao more, bila uzburkana.
***
Kamp je bio poput plime i oseke. Neprekidno se mijenjao, ljudi su dolazili i odlazili, ali su bar gore oko njega čvrsto stajale tamo gdje jesu. Noći su prolazile neprespavane razmišljalajući o boljoj budućnosti u Španiji i obećanju koje je dala Martini.
***
Tog dana je u posjetu došla grupa snažnih žena, studenata, mladića te ostalih korisnika kampa. Za jednim stolom cijeli svijet. Milion duša, milion priča i milion iskustava. Iran, Afganistan, Kuba, Pakistan, Eritreja, Indija, Bolivija i ljudi iz zemalja za koje ranije nikad nije čula. Pričali su o mnogočemu, ali Maríel je radije šutjela, gotovo ih nije ni slušala. Njihovi glasovi su bili samo buka u pozadini. Izraziti svoje osjećaje i misli je za Mariel bio znak slabosti. Tišina, kažu, donosi dobro ili, kako je to pročitala prije par godina u nekoj knjizi, daje odgovore. Ali odgovora nije bilo, samo pitanja, ona najteža. Tišina je bila samo maska, paravan jer se u njoj budio vrisak do neba, do sunca, do Boga.
U svoj toj kakofoniji buke i nereda, osjetila je miris hrane koji nikad u životu nije probala. Slatko. Slano. Gorko. Halva. Burek. Grejpfrut. I milion namirnica prosutih po stolu.
I danas se sjeća onog komada halve koji je ostao zapečaćen na njenom jeziku za sva vremena. Baš tad je osjetila po prvi put ono što je i obećala. Svjetlo na kraju tunela, jer u loncu nerazumljivih jezika bio je onaj jedan koji svi razumiju – hrana.
El Mar
Havana, 17.12.2021. godine
…yo te digo mi amor, que contigo moriré (Váldes y Cigala)
Legenda kaže da je na Havani živio starac koji 84 dana nije mogao upecati niti jednu ribu, a kada mu se posrećilo bila je to riba veća nego njegov čamac. Sve bi bilo dobro da ga na povratku kući nisu napale ajkule, pa se vratio s kosturom ribe. Zvao se Santiago, baš kao Maríelin muž koji je preminuo prije deset godina ali rana u njenom srcu je još uvijek bila svježa.
Njena Kuba nije ista kao kada je Santiago bio živ, nije ista kao jučer i neće biti ista sutra. Kuba je čamac na uzburkanom moru a njen kapetan je sve to posmatrao i šutio.
Ni sama nije mogla vjerovati da je svaki dan hrane bilo sve manje, novac je gotovo izgubio vrijednost, a posao je bio plod mašte. María, Elena, Camila i ostale vecinas su napustile ovaj otok još davno, a ona se na taj potez do danas nije smjela usuditi.
***
Pakovala je kofer u suzama koje je neuspješno krila od Martine. Znala je da na ovaj put mora poći sama pa makar ne isplivala na površinu. Bila je više nego svjesna da je njena hija neće vidjeti godinama, ali se duboko nadala da će sve ovo vrijediti jednog dana u budućnosti. Budućnost je bila daleko, prošlost još dalje. A ni samu sadašnjost nije mogla uhvatiti.
***
‘’Querida hija, perdonáme, ali ovo radim za tvoje dobro. Y si Díos quiere, nos vamos a ver muy pronto”, plačući reče Martini.
“Mamá, obećaj mi jednu stvar.”, jedva izusti Martina.
“Díme, bebé.”
“Obećaj mi da ćeš biti sretna.”
Tako mudre i snažne riječi su prelomile njeno srce, a svaka kristalna suza je pucala na milion komadića. Maskara se razmazala i na njenom licu su ostale samo crne suze. Savršeno je znala da će njeno obećanje prekršiti jer je njen život tog trena postao brodolom.
GLOSAR
Díme = reci mi
Querida hija, perdonáme = Draga kćeri, oprosti mi
Y si Dios quiere, nos vamos a ver muy pronto = I ako Bog to želi, vidjet ćemo se uskoro
abuela = nana, majka
el mar = more
hija = kćerka
lágrimas negras = crne suze
vecinas = komšinice
y lloro sin que tu sepas que el llanto mio tiene lágrimas negras = plačem bez da ti znaš da moj plač ima crne suze
ya no quiero sufrir = ne želim više patiti
yo te digo mi amor, que contigo moriré = kažem ti ljubavi da ću s tobom umrijeti