Druga nagrada: Mensur Kauković – “ŠEFTELIJE”

07. 03. 2023.

Druga nagrada na konkursu za kratku priču mladih autora USK – „Šeftelije“ autora Mensura Kaukovića iz Bužima, šifra “315207”

 

Šeftelije

Hasan mi je bio najbolji prijatelj. Bar sam ja tako uvijek zamišljao. Ja njemu vjerovatno ne. Ama, nije baš da sam imao drugova na pretek pa da sam ih mogao birati. Kad imaš osam - devet godina a u tvojoj mahali svi stariji od tebe i svi mlađi puzaju, onda nemaš izbora. A čak i kad te neki dječaci prihvate u društvo, dobro moraš paziti na svoju pojavu i ponašanje da te, ne daj Bože, ne odbace k’o nekakvu slinavu palomu u kantu. To sam jako brzo naučio kao dječačić u takvoj ćoškastoj i gruboj sredini.

Prvo - budi mrav. Budi neprimjetan, tih i malen, ne privlači ničiju pažnju, radi svoj pos’o i jedino nemoj da te baš gaze.

Drugo, osloni se na zid i budi nijem kao zid. Slušaj šta stariji pričaju, ako te šta pitaju reci i šta ti kažu radi bez pogovora.

Treće, kad si sa dječacima, znaš da si isprobni parfem za sve nove fore, cake, šale, zeze, verbalne ili fizičke - nema veze, te da to sve moraš prihvatiti mirno kao normalu - pobuniš li se, normala te samo mlatne jače.

Čvoknu te - ništa. Štipnu te - ništa. Gurnu te i razbiješ se k’o masirača - opet ništa. Zezaju te - stisneš zube ili ako možeš nasmiješ se i prihvatiš šalu.

Razbiju prozor i kažu da si ti - nemaš se rašta braniti jer ti i’nako roditelji neće vjerovati; bio si tu, šuti, otrpi batine, ukalupi se i život ide dalje.

Četvrto, znaš da si ti prvi za akciju, to jest, moraš biti. Treba krasti kuruza - haj Ragibe, evo ti vreća. Treba iskup’ti grane za vatru – haj Ragibe trkni po trišće. Nema niko šibica – haj Ragibe uzmi od ćaće i tako za sve ali naravno, kad su kuruzi gotovi - dobro je kad te i jedan zapane.

I tako je to otprilike išlo kad sam bio najmlađi među rajom. Ali naravno, nisam sve to radio baš za džabe; postojali su i neki “slatki šićari” za mene kao dječačića a to su: učestvovanje u nogometnim, mahalskim turnirima; igranje rata sa drvenim puškama što pucaju kamenje pomoću gume a koje su dijelili stariji; trke uzbrdo; igranje skrive; kampovanje uz pečene kuruze ili kestene i na kraju krajeva - osjećaj pripadanja jednoj zajednici; bez obzira kakva ona bila.

Najmlađi poslije mene u društvu bio je Hasan. Možda sam ga zato zavolio. Nekako me je on najmanje zez’o i dir’o a kad bi to i radio, imao sam osjećaj da to radi tek tol’ko da njega ne bi drugi zezali – inače to tako ide.

Zato mi je malo i bilo čudno kad mi je jednog jutra nasamo rekao da danas idemo brati hodžinu šefteliju.

-Pa kako ćeš hodžinu?

-A je’l to zapravo hodžina?

Ovo mi već nije bilo jasno.

-Jašta da jes’ - rekoh pouzdano jer su je moji uvijek zvali hodžinom.

-Kako njegova kad je više od pola stabla na vašoj njivi?

Malo se začudih. Nisam znao za taj podatak jer se nisam nikad ni približavao šefteliji.    A i što bih džaba kad znam da je hodžina. Haj da je ičija druga ali gdje ćeš brate hodžinu ?!

Ali evo, sad mi Hasan ubaci sumnju a Boga mi i nadu…

Naravno, odmah smo otišli to provjeriti i vidi čuda – čak dvije trećine stabla bile su u našoj njivi!

-Eto, znači da možemo obrati minimalno pola šeftelije – pobjedonosno i ponosno mi saopšti Hasan.

I ja sam se obradovao. A ko i ne bi. Nije to sad bilo neko malo drvce; na krošnji se moglo vidjeti makar dvadesetak svježih i sočnih šeftelija kako samo čekaju da ih ubereš i pojedeš.

-Evo ja sam već vreću donio; ti je drži a ja ću ti ih odozgo bacati.

Prihvatih zapovijed a i vreću bez većeg razmišljanja.

Hasan se baci na posao ali vidi vraga - samo što ih pe’šes utrpa na prozor izviri hodžin’ca koja nije bila baš poznata po nekoj ustručenosti.

-Halo! Silazi sa naše šeftelije, grom te ubio!

Hasan se zvecnu ali se brzo snađe.

-Nije ovo sve vaše.

-Mali nemoj da moram izlaz’ti i vilama te skidati odozgo!

-Pa ovo je pola Ragibova šeftelija!

Kad belaj hoće baš u taj čas naiđe mi mati sa roguljama - pošla nađubriti bašču.

Razumni shvaćaju Božje znakove i ne treba im mnogo, a Boga mi, nije ni meni drugi treb’o.

Trk preko njive pa skok preko ograde.

Hasan ost’a na šefteliji. Mislim u sebi – i da sam ost’o šta bi mu pomog’o.

Otrčah jedno dobar kilometar i po. Stadoh da uzmem zraka kad ono vreća mi još u ruci.

O Allahu dragi!

Điknuh i ‘nu vreću i ‘ne šeftelije niz brdo.

 

Za kulturniju i ozbiljniju Kulturu - Kultura svima!

Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA


Ćoralići 155

77226 Ćoralići – CAZIN

BOSNA I HERCEGOVINA

OMAHA

Kontakt:


centaromaha@gmail.com

info@omaha.ba

+387 62 692 518

OMAHA

na društvenim mrežama:



OMAHA© 2025. Sva prava zadržana.