Mlađan kandilj

Već je bilo jako kasno. U selu su odavno zaspali i najnemirniji kerovi. Budni bijahu jedino tamna ljetna tišina i jedan mlađan kandilj, koji je stidljivo obasjavao par stepenica ispred Ibrahimove kuće. Ibrahimova sjenka je također bila tu. Prostrta po stepenicama. I nekoliko sati nepomična. Toliko dugo nepomična da se činilo da je njegova mladalačka duša utonula u san.

Samo je Ibrahim znao da od sna nema ništa. Dok je nepomično sjedio, u mislima mu gužva i buka kao na najvećem svjetskom aerodromu. Misli su nevjerovatnom brzinom neprestano slijetale i odlijetale. „Mlad sam. Pametan sam. Ja mogu. Ja znam. Ja želim… .“ – tješio se on uzalud pokušavajući da nađe logiku, odgovor, objašnjenje, opravdanje. Trgnu se naglo i nervoznim koracima krenu niz pusti seoski put. Kao da je mislio da ga tamo negdje čekaju odgovori. Činilo se tada da je kandilj bio jedino svjetlo u Ibrahimovom životu.

„Kako ću ja u novom svijetu, Bože moj?! – vrištalo je u njemu. „Nisam se ni na ovaj ovdje, moj, navikao a već moram u neki novi zagaziti“ – žalio se sam sebi. „Pa ni prvu ljubav nisam imao vremena da nađem, kako ću je tek tamo negdje naći“ – nastavio je Ibrahim da se žali. „ O Bože moj, o Bože moj….“ – uzvikivala je njegova devetnaestogodišnja duša. „Ne znam ni kako da zatražim kifle u pekari, ni kako da kažem da me boli glava. Ooooooooooj Božeeee!!!“ – zvonilo je u njemu.

Korake mu zaustaviše Jesenjinovi stihovi:
"Smij se i kada plakati bi htio,
osmijehom sakrij što ti duša skriva,
jer tako se mora pred ovim svijetom
što u tuđim suzama uživa."

I upitao se Ibrahim tada po ko zna koji put, kako neko može uživati što razdvaja nerazdvojivo. Roditelje od djece, muškarca od rodne grude, usta od maternjeg jezika i Bosanca od njegovog tamnog vilajeta. Kako, kako, kako, kako….? Dok mu je „kako“ odzvanjalo u glavi, osjetio je da ne može više da hoda. Kroz noge struje milioni mrava. Naslonio se na klimavu ogradu seoskog stadiona. „Oh Bože, kako ironično. Ovdje sam do prije par dana trčao na utakmici a sada baš ovdje noge mi nepomične!“- pomislio je. Prošlo mu je kroz glavu da su zadnji put jedva sastavili dvije skromne ekipe. Da nije bilo dede Ahmeta i par dječačića ne bi im uspjelo. Jer otišli su u novi svijet Mirza, Edin, Senaid, Asmir. Ah da, i Nermin je otišao. „Oh Bože, živo rasulo“ – pomisli Ibrahim.

Jedva se nekako doteturao nazad do kuće. Trudio se da nečujno zatvori mala kapijska vrata, da ne bi probudio majku i uznemirio uspavane seoske kerove. Bio je iscrpljen od poplave misli i strahova. Ibrahimova neiskvarena duša bi najradije zaspala i kada se probudi, da sve te muke budu samo ružan san. Ali bio je svjestan da nije san. Podignuo je glavu prema kandilju iznad ulaznih vrata i kao da je čuo da mu kandilj govori:“ Idi spavaj, odmori se. Ja ću ostati tu. Ne brini.“ Ibrahima su te neizrečene riječi u trenutku smirile. „Moraš spavati, moraš!“- naredio je sam sebi.

Tog dana kada je morao krenuti, probudio se sav utrnut i jedva se digao na noge. Bio je svjestan da se umiva ali vodu nije osjećao. Znao je da ima još tek sat i po do polaska a još nije vjerovao da je taj trenutak tako blizu. Majčine suze, što su se tog dana prosule niz put, kao biserje sa lanca, nikad neće zaboraviti. Posebno će pamtiti dvije. Jednu koja je molila Boga za njegovo dobro i drugu suzu koja je klela ono i one zbog čega je morao otići. Njen jedinac.

Utopivši se u moru ljudi, koji su dijelili njegove muke, Ibrahim se nervozno i užurbano probijao između njih, tražeći svoj autobus. Iako mu je odlazak jako teško pao, on nije želio da bude od onih koji zakasnili. Uvijek je bio takav. Pravovremen i precizan, uredan i odgovoran. Zbog toga je u školi bio među najboljima a u društvu među najomiljenijima. Njegova vedrina i zdravi neiskvareni osmijeh su nebrojeno puta mnogima popravili raspoloženje i ukrasili tmurni bosanski dan. A sada pored njega nije bio niko da mu uzvrati. „O Bože, kakva ironija! Kakva sirova i istinita ironija!“ – govorio je Ibrahim sam sebi, dok se smještao na jedva nađenom slobodnom mjestu u autobusu.

Dugotrajna vožnja ga je donekle umirila i uspavala. A bio je i umoran. Zadnjih nekoliko dana je bilo tako malo spavanja a ni sa jelom nije bilo bolje. Sjetio se da mu je majka spremila nešto za put i za sutradan. Trudio se da ne misli na nju, jer bi mu bilo samo teže. Bio je svjestan da joj je potreban jak Ibrahim. Bio je svjestan da mora da brine o njoj. Poslije gubitka oca, on je morao mnogo toga. I ovaj odlazak je za njega bio jedno podmuklo moranje.

Njegova borba bila je kao pješčani sat. Sporo su kapale pobjede i rijetko se osmijeh za njegovo lice vješao. Ali su kapale. Ali se vješao. Narod bi rekao:“ Kamen po kamen, palača. Zrno po zrno, pogača.“ Nizao je Ibrahim svoje kamenje. Jedan po jedan, nekad manji nekad veći. I skupljao svoja zrna. Jedno po jedno, ponekad sitnije a ponekad krupnije.

„Davude, hajde, hajde možeš ti to! – čulo se kako Ibrahim bodri svog sina prvenca. Na onoj istoj ogradi seoskog stadiona. Nakon 15 godina. I ovaj put bio je topli ljetni dan ali ispunjen mnogobrojnim veselim dječijim glasovima na utakmici. I on je bio veseo. Otac je. Pronašao je ljubav svog života. Život mu je potekao smislenim stazama. Palača i pogača su tu. Ali…

Dok su se njih dvojica istim onim seoskim putem živahno vraćali kući, čekao ih je ručak i ostatak njihove voljene družine. Cvrkut sretne porodice i lica ukrašena svijetlim osmijesima čekali su ispred obnovljene kuće na velikoj terasi. I dok su svi tako uveliko uživali u ukusnom bosanskom sobetu, majka izusti:“ Moj Ibrahime, valahi ne znam šta ti bude da ostaviš ovaj stari kandilj iznad ulaznih vrata. Ni sa čim više ne paše i baš ružno sad izgleda. Ko god dođe, zapne mu za oko.“

Znao je Ibrahim da je to tako. A znao je i koliko se bola, gnjeva i suza kriju iza njegovog nasmijanog pogleda dok je gledao majku u oči. On se držao Jesenjinovog stiha „smij se i kada plakati bi htio“. Samo on je znao kako je živjeti kao slobodni zatvorenik, sretni paćenik i domaći stranac. Naumpadoše mu riječi:“ Znaš, sve će proći. I to zbog čega ne možeš da spavaš. I taj ružan osjećaj u grudima kada pomisliš na svoju prošlost. Sve nekako prođe, prije ili kasnije.“�

„Mama, ma neka sad kandilja, bio sam smetnuo s pameti da kupim novi. Sljedeći put kad dođem, promijeniću ga.“ – lagao je Ibrahim.

Dok su razdragani glasovi oko Ibrahima prkosili tišini, mrak je neprimjetno preuzeo dužnost. Još jedna oproštajna noć je tu. Živa i neumoljiva. Ibrahimova sretna družina se polako pripremala za počinak. Koferi su spakovani. Valja sutra rano na dug put. I svi imaju zadatak, ujutro ne zaboraviti ponijeti maslenicu stare majke. Inače će biti belaja.

Ibrahim bi po običaju zadnji ulazio u kucu. Ostajao bi da još jednom obiđe oko kuće, sa kapije pogleda niz put prema stadionu i suzom pokvasi hladna kapijska vratašca. Iza njegovih leđa čekao je kandilj. Čekao je na još jedan oproštaj sa svojim Ibrahimom. Već je bilo jako kasno i Ibrahim nije više mogao odgađati taj oproštaj. Bilo je vrijeme da uđe u kuću. Gazeći prvu stepenicu, on jedva podignu pogled prema kandilju. Potajno obrisa suzu i namignu mu. Jedva čujno reče:“ Neka te.“

autor Emil Silić, Cazin