- podijeljena treća nagrada na prvom konkursu za kratku priču mladih autora Unsko-sanskog kantona - Pokušaj me razumjeti On je u ćošku svoje sobe opet. Noć je, ugašena svjetla u sobi, naravno. Bio bi potpuni mrak u njegovoj sobi da nema vanjske rasvjete, koja pušta svjetlost kroz njegov prozor, i svjetlosti u njegovim očima, koja se pojavila otkako više ne pali ta svjetla. Tijelo se navikne, srce se navikne, ali emocije nikad da se naviknu. Nikad da tuga shvati da je teret, pa da ode. Problem je, ipak, što on ne zna da li je tužan. Možda je samo zaljubljen neuzvraćeno, možda je samo...tu, bez emocija, bez stanja. - Čudno je svima kada im kažem da volim provoditi vrijeme u mračnoj sobi. Možda im je čudno zato što me često prati osmijeh kada sam izvan ove sobe, a ovdje tog osmijeha nema. Nema ga. Zašto sam u mračnoj sobi? Dobro pitanje, ali šta da ti kažem? Nisam ni ja siguran, ne znam. Evo, pokušat ću ti reći, ako odgonetnem na vrijeme, prije nego me upitaš nešto drugo. Razmišljat će pola minute i samouvjereno će reći nešto, ali će ga početi hvatati tjeskoba. Nekad se posvađa sa svojim mislima zato što mu izazivaju tjeskobu i baš u tim trenucima se osjeća kao najluđa osoba na svijetu. Ne daj Bože da mu neko pokuca na vrata u tim trenucima, mislim da bi se pravio mrtav radije, nego otvorio. - Volim mrak zato što sam nevidljiv. Niko ne vidi moje mane, niko ne vidi šta imam i šta nemam, nikog ne privlačim i svi me puste na miru. Možda je ovo uredu, možda sam ja uredu. Također, volim poglede noću. Jednostavno me privlači beskrajna tama sa sitnim izvorima svjetlosti, zadivljujuća je. Možda da popričam sa nekim, ali sa kim? Sa roditeljima? To je toliko neugodno da počinje da vrije nešto u meni čim počnem da toj ideji posvetim nešto mjesta u svojim mislima. Sve je drugačije od vremena kada su oni išli u srednju školu, ne znam šta da im kažem, a da me shvate. Danas je teže biti dijete. Mama, tata, danas je teže biti dijete, danas je teže biti čovjek. A ja to želim da budem. Nisu ovo ljubavne jadi, život je, a on nekog dotuče više, nekog manje. Nekad su emocionalni ljudi bili poštovani, a danas imaju mračni ćošak da se kriju. Svake svoje sate razmišljanja završava sa istim rečenicama. Uvijek kaže da će sutra odlučiti, ali se to nikad ne desi. Na svoju nesreću, on voli svoju domovinu. Nesreća je, jer ona ne voli njega. To je samo još jedna neuzvraćena ljubav u njegovom životu. Šeta sad vani, sam. Rasvjete su mu društvo, misli i tvrdi, hladni asfalt također. Možeš li ga kriviti? Dok je vani, razmišlja dublje, mudrije. - Dok sam ovdje, bit ću primjer. Kada me ne bude više, ni ovdje ni nigdje na ovom svijetu, želim da budem upamćen. Ti i ja, Hana, ti i ja. Počinje biti hladno vani, još malo ću u kuću. Vrijeme je da napišem priču. Nazvat ću je Pokušaj me razumjeti.
Hajde, postavit ću par pitanja u njegove misli, a ti slušaj šta će reći. Inače, on priča sam sa sobom kada ga neka misao počne mučiti. Slušaj, hajde, slušaj.
- Ja želim da ostanem u svojoj zemlji, ali...ne znam. Hana neće ostati ovdje, iako bi voljela da ostane, kao i ja. Moji roditelji odlaze, iako ne žele. Skoro svi prijatelji odlaze, također. Ne mogu da vjerujem da je postalo normalno pričati o studiranju u inostranstvu. Nekad zastanem i zapitam se da li sam ja učenik neke zemlje ili sam buduća radna snaga tamo nekoj zemlji u Europskoj uniji.
Ljudi koji su branili ovu zemlju odlaze iz nje. Šta da ja radim? Pamet ili srce?
Samo jedan život imam, kako da ga provedem? Mah, previše razmišljanja. Sutra ću razmisliti još. Idem vani prošetati.
Za kulturniju i ozbiljniju Kulturu - Kultura svima!
Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA
Ćoralići 155
77226 Ćoralići – CAZIN
BOSNA I HERCEGOVINA
OMAHA
Kontakt:
centaromaha@gmail.com
info@omaha.ba
+387 62 692 518
OMAHA
na društvenim mrežama:
OMAHA© 2025. Sva prava zadržana.