Možda neko hrupi

U glavi po ko zna koji put isti scenarij ponavljanja najjednostavnijih riječi na njemačkom jeziku. Moje se misli sapliću o strah. O gromadu zvanu „a šta ako..“ koju ni ovaj put ne znam preskočiti jer ko zna šta se krije iza nje. Ko zna kakvo novo pitanje čeka da me porazi nespremnu.

Red na kasi. Gospođa ispred mene traži novac da plati gomilu slatkiša. Po godinama koje crtaju bore oko njenog osmijeha vidim da su to pokloni za unuke.

Mjesecima sam tu, a svaki dan se ponavlja. Poput ove trake koja pomjera moj današnji ručak, moje misli idu istom putanjom. Krug je uvijek isti. Jezik će se spetljati, opet ću je zamoliti da ponovi na engleskom jeziku. Oni uvijek imaju još nešto da pitaju, a ja da im opet pokažem da sam samo stranac. Da se nikad neću uklopiti ni dovoljno znati.

U pekari, tramvaju, pošti. U svim svakodnevnim, običnim, šablonskim situacijama koje proživim nekoliko puta prije nego se dogode.

Praznina u želucu utišava buku mojih misli dok radnica za kasom treći put ponavlja
iznos koji gospođa treba da plati. A ona sad pažljivo pakuje slatkiš po slatkiš u dvije odvojene vrećice. Vidim tri čokolade u rozom omotu i da na taj nepar nije računala.

Nervozno kuckanje prstima o kasu. Po četvrti put ponavljanje iznosa računa.
Gospođa uz isprike širokim osmijehom vraća jednu čokoladu.
„Da nekog ne zapadne više, a da se ne vraćam po još jednu.“
„E, samo to bi mi falilo u ovoj gužvi!“
„Izvinite.“
„A to ste čuli, gospođo. Drugi ljudi čekaju svoj red, a Vi nikako da platite račun.“

Glad je bivala većom, ali i moja radost razumijevanja svake riječi, pa i onih koje su promrmljale svaka samoj sebi. Naviknuta sam na užurbanost, preciznost i nestrpljenje. Ali na ovakvu nesvakidašnjost nisam računala.

Gospođa ju je pogledala, a onda sve nas iza sebe počastila toplim smiješkom sliježući ramenima.

„Pa ja čujem samo ono što hoću, za sve drugo sam gluha.“

Nije ona govorila samo riječima. Neodoljivo i simpatično, kupila nas je spontanošću.

Vidjela je nas iza sebe, odlučna da usporimo. Šta bi uopšte moglo biti bitnije u tom trenutku od jednog iznenađenja majke za unuke. Bilo je nečeg beskrajno zabavnog u ovom što se odvijalo ispred nas jer smo se uglas nasmijali. Bilo je nečeg beskrajno djetinjeg i nevinog u slijeganju ramenima i onom izgovorenom. Sigurno ima preko sedamdeset, ali je sada dijete. Nestašno, ali uvježbano mami radost. Bilo je nečeg beskrajno dobrog i ljudskog u trenutku kada je treća čokolada vraćena u kesu, ali ne i na račun.

„Pune su Vam ruke za druge, ovo sačuvajte sebi.“

Topao trenutak zaustavljanja vremena. Znam, prepričavat će se u nekoliko kuća večeras. A meni je bio najtopliji. Najednom me cijelo djetinjstvo zagrlilo.

Nemam više dvadeset sedam već sedam. Dolazim kući poslije nastave, hrlim njenim rukama. Prvo mi skida torbu s ramena čiji teret je osjećala bolje nego ja pa me onda grli.

Bliska, a daleka. Danas mi sjećanjem skida težinu svijeta.
Bila mi je osmijeh, a sad osmijeh i suza u paru.
Ne gleda ona na sat, nego zamišljeno na prozor. Uvijek nekog očekuje.

Ne zna kad je stavila pitu da se peče, ali neće izgoriti. Sve što rukama napravi nesavršeno je, a bit će najukusniji plod njena iskustva. Gunđam jer priprema još jednu pitu. Loži vatru, a toplo je.

Pitam je već drugi put šta to radi. Pitam je čuje li me.
Sliježe ramenima pa me kupuje smiješkom.
„Čujem, čujem, al' ne hajem! Pravim se gluhom.“

Nedugo kasnije, podsjeća me da pravi pitu posebnu za sestru.
„Znaš da je ona baška, neće s lukom.“

Ponovo gunđam. I njoj i sestri. Pa se krijem iza njenih šarenih dimija.
Marama jarkih ružičastih boja prošarana je ljubičastim cvjetovima.
Ruke su joj njom uvijek zauzete. Pita će se već ispeći.
„Pa skini maramu ako ti smeta.“
-„Gluho bilo, mala, šta ako mi neko hrupi“

Dimija i bluza u savršenom neskladu boja na njoj. Brojni kompleti nikad nošeni u njenom ormaru.

Godine su mnoge boje sa platna mojih sjećanja isprale. Nestao je miris pogače njenih ruku. Nestala je pjesma iz njene tople sobe. A evo je, grli me.

Dvadeset godina kasnije osjetim da je tu u trenutku kad je vrijeme stalo.
Vidim je u osmijehu majke ispred sebe i čujem njene riječi u gradu u kojem ona nikad nije bila. Ne čini se sve toliko stranim, tuđim.
I dvadeset godina kasnije podsjeća me da nisam sama. Sjećanjem će me od svijeta odbraniti umjesto svojim dimijama.

Skida mi moju torbu s leđa da odmorim. Ali sada nije ljuta na školu, nastavnike, sistem. Ne govori da će mi leđa „otići“. Podsjeća me da sam sada veća, jača i dok se pitam gdje je moj dom, ona mi tišinom odgovara.

Gdje god sam ja, dom je u meni. Mogu uvijek biti kod kuće. Bez korijenja u nekoj ulici, gradu.
Koraci sinhronizovano lupkaju uz ritam pulsa. Koraci svih ljubavi koje ne prestaju.

Neke dječije ruke i radost od njih samih veća dočekat će jednu majku ubrzo.�

Nadam se da zna da će zaboraviti i čokoladu i poklone.�

Nadam se da zna da će pamtiti nju, njene riječi koje je davno izgovarala i jedna majka u Bosni.�

Sasvim drukčija, a nečim toliko slična.

U četiri zida bivam mjesecima. Rutinski. Živim strah od tuđeg, drugačijeg.
A one me podsjetiše da duša ima svoj jezik. Poseban.
Razumjet će ko može, ko treba.
Ali moram da izlazim češće, ponavljam u sebi dok pogledom ispraćam majku.
Moram da izlazim iz sobe.
Moram da izlazim iz sebe..

autorica Almina Muminović, Cazin