Prsten posljednjeg krajiškog hajduka

 

Jutro je mirisalo na domaće nanine uštipke i svježi lipov čaj koji se odmarao u uglu šporeta. Tako su gotovo uvijek započinjala jutra koja sam provodio kod djeda i nane vikendom. Vrlo često ujutro bi navraćala i baka Kata, na jutarnju kafu i priču uz dim duhana. Djed bi se znao našaliti: „Kate ti si bolja od Andersena, takvih bajki nema ni kod njega. Odakle ti samo inspiracija?“ A ona bi odgovarala: „Ovo ti je sve živa istina moj komšija.“ Kate je bila vremešna starica, koja je odavno prestala da broji godine. Bila je sama i živjela je svaki dan kao da joj je posljednji. Budila me ta njihova priča i ovoga jutra, dok sam se valjuškao ušuškan u topli jorgan i meki jastuk na sećiji, vireći krajičkom oka na to ćoše vremeplova.

Jutros je baka Kate pričala o posljednjem krajiškom „ajduku“, koji se borio za prava naroda naše Krajine, nasrćući na žandare i ostale krvopije tog doba. Često bi ih osramotio, natjeravši ih da se skinu u donji veš i poslao ih njihovom naredniku natrag. Bio je on rodom baš iz našeg malog mjestašca. Takvog deliju Krajina nije vidjela, niti će ikada više vidjeti. E nek si ga ti vidjela – govorio bi djed. Doduše ti si ga i mogla vidjeti, ti pamtiš i turska vremena bako, ti si iz historije učila samo predgovor, sve ostalo desilo se kasnije, govorio bi smijući se dok su mu brci veselo igrali oko obraza. De bolan komšija, zar bih ja izmišljala? Nego slušaj ti ovamo, govorila bi nani, ovaj tvoj čo'jek se samo šegači sa mnom. Dovedi ga malo u red živa bila. Dovela je ona mene u red već odavno, ne pitam se ja ovdje već pedeset godina ništa. Tako su prolazila jutra u njihovim šalama. Kata je nastavila, e vidiš onu šumicu kestena iznad pećine, po njoj su ti naša Kostela dobila ime. U njoj ti se objesila lijepa Ajša, baš zbog ovog „ajduka“, i dan danas njen duh čuva onu šumicu kestena. Branili su njihovu ljubav, i eto ona se objesi gore o onaj veliki kesten, što ga vjetar povija, kao da sa njime maše. A u pećini ispod ajduk je bacio svoj prsten u jezerce koje se u njoj sakrilo, rekavši da je sa njim sahranjena i njegova ljubav. E, bio je to zlatni prsten sa smaragdnim okom u sredini. Samo su Ajšine oči bile zelenije od tog smaragda. Ajduk je rekao: Pronaći će prsten samo onaj koje iskrene i čiste duše. Išli su neki ljudi povremeno, tražili, pokušavali oživjeti legendu, ali bezuspješno. Vraćali bi se razočarani sa pričom, kako je to sve jedna velika izmišljotina. Slušao sam sve pažljivo, protežući se iz kreveta. Hajde sine da doručkuješ, zvala je nane. Rado sam dotrčao do stola, na vruće uštipke i domaći kajmak, te šolju lipovog čaja, koji nije imao ni jedan restoran da ponudi. Dok sam jeo, razmišljao sam o priči koju sam upravo čuo. Zamišljao sam taj prsten, kako ga nosim na ruci, kako me poštuju zbog tog prstena, kako sija na ruci dok milujem svoju dragu u hladu kestena. Brzo sam završio jelo i spremio se, nestrpljivo žureći ka pećini podno kestenove šume. Krivudava staza zarasla šibljem vodila je prema pećini, kao prema nekom oltaru. Vjetar je svirao svoju melodiju plešući u zanosu sa granama kestena. Polako me hvatalo uzbuđenje, ali i strah. Prolazile su mi riječi bake Kate kroz glavu, „tamo gdje se vile umivaju, zabranjene ljubavi snivaju.“ Grašci hladnog znoja topili su se pod naletima vjetra. Nadomak pećine, sunčev sjaj sakrili su tamni oblaci koji se nadviše poput nekog zastora iznad pećine. Strah i uzbuđenje su rasli u meni, poput nekog balona koji je prijetio da eksplodira. Napokon sam došao ispred ulaza u pećinu.

Ulaz je bio obgrljen sa dva vita čempresa koja su se spajala u kupolu iznad polumjesečaste rupe u stijeni. Dugo sam razmišljao da li da uđem. A onda je odjedanput puhnuo vjetar gurnuvši me u unutrašnjost pećine. Unutra je bilo naobjašnjivo toplo, a iznad safirno – plavog jezerceta titrala je neka magla. „Tamo gdje se vile umivaju, zabranjene ljubavi snivaju u kamenoj stijeni ključevi se skrivaju, samo iskreni ovu tajnu otkrivaju“, bile su to riječi bake Kate koje su mi bile vodilja u ovoj avanturi čiji kraj je bio neizvjestan. Gledao sam uokolo po stijeni, pokušavajući vidjeti bar neki znak, neku rupicu, neki izdanak, bilo šta što bi moglo upućivati na rješenje. Šta bi mogli biti ti ključevi, šta ovdje ima da se otključa? Pitanje je visilo u zraku, dok sam se češkao po glavi od muke. Sjeo sam na zemlju naslonivši se na kamenu stijenu i duboko uzdahnuo. Uvijek mi je pomagalo duboko disanje u razmišljanju. Ovog puta ništa pametno mi nije zaigralo u glavi. Pripremao sam se da se vratim natrag, ali su me kopkale one riječi „u kamenoj stijeni ključevi se skrivaju“, mora biti tu negdje mislio sam. Kao slijepac sam dodirivao kamenu utrobu ove špilje, ali bez uspjeha. Kad sam već mislio da ću odustati začuo se kratki pukot ispod moje ruke. Pomislio sam, ma to je samo neki sitni kamenčić, koji se već odavno spremao da padne na zemlju, ali nije imao hrabrosti. Međutim ne, u stijeni se ukazala mala rupa iz koje je virio nekakav stari, žuti papirić.

Drhtavom rukom sam ga uzeo, očekujići šta će se desiti. Bilo je tiho, vjetar se odjednom umirio. Kiša je natapala zemlju. Na papiriću je pisalo:
„Ako želiš da saznaš tajnu godinama skrivanu,
hrabro pogledaj u dubinu jezera,
otvorenih očiju,
neka ti voda samo kvasi lice.“

Djelovalo je kao neka šala, ali ipak sve je izgledalo nekako stvarno. Plašio sam se da pogledam u jezero, a kamoli da pokvasim lice. Odjednom kao da sam začuo glas, ti si taj pravi, koji tajnu saznati smiješ. To me dodatno ohrabrilo. Lagano sam kleknuo na zemlju uz obalu jezerceta i spustio lice na površinu vode. Začula se melodija, podsjećala je na onu koja se čula iz kutija sa ključićem na navijanje. Voda koja je i iznutra izgledala safirno plavo počela se bistriti. Ugledao sam hajduka kako sjedi na zlatnoj stolici, sav u bijeloj svilenoj odjeći, sa zlatnom narukvicom na desnoj ruci i zlatnim obručem oko glave. U krilu je držao svoju vjernu Ajšu. Dobrodošao hrabri junače – rekao je hajduk. Čestitamo ti na otkrivenju tajne, rekla je ona. Bože, da li se ovo stvarno dešava, pomislio sam. Da rekao je on. Kao da su mi misli čitali.

Čim si ovdje, vjerovatno znaš priču o našoj ljubavi i onom što se zbilo kasnije. Samo iskrene duše mogu ovo vidjeti, zato budi sretan. Predodređen si za velike stvari dječače. Budi uvijek tako hrabar, ustrajan i pametan. Vjeruj u ljubav i bori se za nju. Ona je jedino vrijedno za šta se valja boriti na ovom svijetu. Govorili su naizmjenično. Sigurno te zanima prsten!? Klimnuo sam potvrdno glavom. Na njegovoj ruci ga nije bilo, vidio sam to. Siguran sam da ćeš shvatiti, dok budeš gledao jezero na odlasku. Papirić vrati na isto mjesto, ima još iskrenih i čistih duša na ovom svijetu. Podigao sam glavu, lice je bilo začuđujuće suho. Sve je djelovalo kao san.  Još sam sjedio neko vrijeme, nevjerujući u sve ovo, dok nisam osjetio neku hladnoću po tijelu koja me podsjetila da se moram kući. Vratio sam papirić na njegovo mjesto i pogledao u jezero. Kad sam vratio pogled, stijena je bila zatvorena, kao da je uvijek tako čitava bila. Uzeo sam svoj ranac i krenuo napolje. „Siguran sam da ćeš shvatiti, dok budeš gledao jezero na odlasku“ – prozujalo je mislima.�

Pogledao sam ga zadnji put i shvatio priču. Osjećaji su bili pomješani. Bio sam sretan što sam riješio zagonetku, a tužan zbog njihove nesretne ljubavi. Kiša je prestala, sunce je ponovo ugrijalo. Polako sam krenuo kući.

Kad sam se vratio, dočekali su me ljutito djed i nana. Ma gdje se ti smucaš, šejtane mali. Satrali smo se tražeći te. Gdje si bio? Bio sam kod komšije Faruka, igrali smo se – u trenu sam slagao. Pomislio sam, kad bih im ispričao pravu istinu, pomislili bi da sam poludio. Cijeli dan sam razmišljao o današnjem događaju. Sa pendžera se vidjela kestenova šuma, često sam pogledao na nju. Pri svakom pogledu vidio sam Ajšu kako mi maše. Ona je bila njegov prsten, a njene oči su bile smaragd u srcu tog prstena. Od tog dana sve sam vjerovao baki Kati.

autor Hamza Ćehić, Bihać